Istorija Ozrena

Početak
nastanjivanja Ozrena, Vozuće i Gostovića krije se daleko u vijekovima. Prve pisane vijesti su tek iz 16.vijeka. Druga vrsta spomenika su materijalni ostaci, koji, nazalost, do sada nisu ozbiljnije arheoloski istrazivani. Nesumnjivo je da je u predistorijsko i srednjovijekovno doba ovdje bilo zivota, kao sto je to bilo u susjedstvu, preko rijeke Bosne i Sprece (lokaliteti Novi seher i okolina Doboja). Kraj obiluje mnogim gradinama, sto upucuje na predistorijske tragove; takodje je mnogo i crkvina, a sto opet kazuje da je riječ o ostacima iz rimskog doba. U selu Gradina, jedan lokalitet se zove Crkvina, a vis u neposrednoj blizini Gradić, zaseok sela Borovci se, takođe, zove Crkvina. Na jednom od brda iznad Stoga su ostaci utvrđenja Grada (Gradine), neposredno pod Gradom je Pazariste, a blizu su i Kaursko brdo i Gradac. U Gostoviću je Kaursko gumno, a pored Grabovačkog potoka Gradina; mjesto u selu Kućice zove se Staro Gradiste, a tu je, takođe, vis Gradac. Mnoge su starine ovoga kraja za koje se moze reći da su iz Srednjeg vijeka; to su, uglavnom, groblja sa stećcima. Nazalost, samo je na jednom stećku (Selo Banovići) sačuvan natpis. Stećke, kao svjedoke toga vremena, nalazimo na cijelom prostoru Ozrena, Vozuće i Gostovića. Narod ih obično zove "mramor", a pripisuje ih Grcima, Čifutima ili divovima. Vjeruje se da je Grke iz ovih krajeva otjerala dugogodisnja zima. Ovakvih grobalja ima u selu Bakotiću, na Đeralskom brdu ih je veći broj, ima ih u Donjoj Paklenici na vise mjesta, nalazimo ih u Ševarlijama, zatim kod škole u Donjem Rakovcu, na molitvištu u Gornjoj Brijesnici, na Pocjelovu, u Gostoviću i jos na mnogim drugim lokalitetima. Da imena pojedinih naselja ovoga kraja potiču iz daleke prošlosti govori nam naziv vrela Perun ispod planine Ozren, koji je, po svemu sudeći, preuzet iz staroslovenske mitologije. Dva naselja ispod sjeverne padine Ozrena zovu se Kakmuz i Boljanić, oba naziva postoje u istocnoj Hercegovini, sto najvjerovatnije upućuje na stari zavičaj ovdašnjeg stanovništva. U dolini Krivaje, u naselju Hrge, nađeni su bronzani predmeti, kojima se potvrđuje da su još u pradavna vremena ovi prostori bili naseljeni stanovništvom sa visokim stepenom materijalne kulture. Mnogo je predanja i legendi, koje predio vezuje za starine. Takvo je i predanje o imenu planine Klek u Gostoviću, koje se dovodi u vezu sa vremenom čuvene Marije Terezije. Legenda, naime, govori da je takva veličina, kao što je austrijska carica klekla zadivljena ljepotom krajolika, i tako osta Klek. I naziv planine Udrim potiče iz predslovenskog doba. Prve pouzdane vijesti o prilikama u ovome kraju su iz 16. vijeka. Godine 1503. u tursko-ugarskom ugovoru o miru pominje se Maglaj, kao važnije utvrđenje na turskoj strani, iz čega se može zaključiti da je Maglaj, kao grad postojao i ranije. Od tada, Maglaj se pominje kao važnije mjesto i upravno središte. Iz pomenutoga vremena su i prve vijesti o maglajskim Srbima. Ferdinand Harbsburški, kao ugarski kralj, spremao se 1529. godine za rat protiv Turaka, te je tražio oslonca kod domaćih narodnih vođa da se i oni dignu, obećavajući im nagradu. Tako je on tada pisao i Žarku od Maglaja, i Jurašinu od Žepča, i nekom vojvodi Hasanu. Da li su Žarko i njegovi Srbi bili potomci kakvih skorašnjih doseljenika, koje su tek doveli Turci, ili su bili predstavnici starog, autohtonog stanovništva, o tome se pouzdano ne može ništa reći. Srbi su u 16. vijeku u ovom kraju bili mnogobrojniji i napredni, te u drugoj polovini vijeka podižu manastir Ozren, a u njegovoj daljoj okolini i manastire Vozuću i Gostović. U natpisu o građenju manastira Ozren 1587. godine sačuvano je ime popa Jakova, koji je bio od plemena Marića, o kojima, inače, nema više tragova. Srba iz 16. vijeka vremenom je nestajalo; iseljivani su i stradali u epidemijama i ratovima, a na njihova mjesta su dolazili drugi, tako da među današnjim stanovnicima najvjerovatnije uopšte nema starosjedilaca. Malo je vijesti o zbivanjima iz 17. vijeka, ali ih ipak ima, a one nam govore o tadašnjim etničkim prilikama. Godine 1609. dovršeno je živopisanje manastira Ozren, što je veoma skup posao, a to svjedoči da je kraj tada bio bogat i napredan. Manastir je, zajedno sa cijelom okolinom, živio u blagostanju do austro-ugarskog rata 1683. - 1699. godine, koji će teško pogoditi cijeli kraj. Iz tog vremena je pomen na rod Komnenovića, koji je odselio u Toplu (Boka), gdje je stigao preko Banjana. Značajan uticaj na nacionalnu strukturu imali su i austro-turski ratovi 1716. - 1718. i 1736. - 1739. godine. Tokom ovih ratova Austrijanci su dva puta osvajali Maglaj. Najznačajnija epizoda u ratu 1683. - 1699. godine bila je provala austrijske vojske pod princom Eugenom Savojskim dolinom Bosne do Sarajeva 1697. godine. Povlačenjem iz Bosne, princ je sa sobom poveo mnoge katolike, koji su polagali velike nade u uspjeh austrijske vojske i pomagali je, te su se time zamjerili Turcima. Manjih seoba iz Bosne bilo je već početkom pomenutih ratova, a tekle su prema Dalmaciji, Slavoniji, Sremu i Bačkoj. Seobom iz 1697. godine katolika iz doline Bosne je, uglavnom, nestalo (ostala je samo jedna porodica Antolovića na Visu iznad Bakotića). Vijesti iz toga vremena su rijetke i šture, ali sudeći po činjenici da su stradali mnogi manastiri, kako pravoslavni, tako i katolički, na širem prostoru, može se bez sumnje reći da je riječ o teškom i nestabilnom periodu. Dok se broj hrisćana, uopšte, smanjivao, broj muslimana se osjetno povećavao. Pošto je Turska izgubila Ugarsku i Slavoniju, iz tih zemalja muslimani su se povlačili u Bosnu, a mnogi od njih su naselili sela oko rijeke Bosne, Krivaje i Spreče. Jedini pouzdan podatak iz toga doba je o selu Maglajani i Lijevče polju, koje se pominje pod tim imanom 1718. godine. Po jednom opisu Bosne iz 1716. - 1718. godine Maglaj je nevelika tvrđava i ima pograđe od oko 50 kuća, na planini Ozrenu je istoimeni manastir, planina je gusto naseljena i to uglavnom pravoslavnim življem, a pominju se i manastiri Vozuća i Gostović. Tokom 17. vijeka, a poslije pomenutih ratova, nije bilo većih ratnih stradanja, ali su epidemije kuge zatirale mnoga ognjišta. Bosnu je kuga u 18. vijeku pohodila nekoliko puta. Narodno predanje govori da su Srpska Rječica i Trbuk prije kuge bila muslimanska naselja, a da su muslimani iz Donje Paklenice odselili u selo šije, preko Bosne. Tada je, vjerovatno, stradalo i srpsko stanovništvo na Ozrenu, neki su odselili, a neki izumrli, ali ipak nije došlo do narušavanja etničke strukture, jer su i novonaseljeni bili pravoslavci iz Stare Hercegovine. Među ozrenskim Srbima uopšte nema starosjedilaca, rijetki su rodovi, koji o sebi i misle da su stranci, a njihove tvrdnje su nejasne. I najbolje očuvana predanja o porijeklu ne sežu dublje od 18. vijeka.

OZRENSKI OBIČAJI

Slava

Svi ozrenski običaji su vezani za crkvu i njene praznike. Običaj nad običajima u ovom kraju je slava. Bio je veoma udomaćen običaj da se prije slave postilo sedam dana, ako već sam praznik nije padao u post. Naročito se održavao takav post kod onih, koji su slavili Aranđelovdan ili Savindan. Nije bilo običaja da sveštenik pred slavu sveti vodicu.

Na slavu se pozivao bliži rod. Ako može, domaćin kuće bi pošao lično, na 15 dana prije slave, sa ploskom rakije da pozove kuma i bliže srodnike. Takvih nije bilo mnogo, te je ostajao do ruča kod onoga, koga je pozivao. Ostalima je na dan-dva prije slave slao dijete da ih podsjeti na nju. Kumovima i bližim srodnicima slalo se i "poštenje". Onima, koji nisu bili blizak rod, ono nije slato, već su pozivani samo usmeno. Na slavu su takođe dolazili i nepozvani. Gosti, koji su pozvani, donosili su "poštenje" domaćinu i ponešto od miloštvi svakom od ukućana. Gosti su dolazili na samu slavu, najkasnije do podneva. Domaćin bi ih dočekivao sa bocom i nalivenom čašom, a kada bi ušli u kuću, posjeo bi ih za sto i ponudio kafom. Ako je bilo dosta vremena do ručka, onda bi se ponudili mezom i rakijom. Trpeza se postavljala u najvećoj sobi, pod ikonom. Za čelo sofre je sjedio kum, jer se inače vodilo računa o tome ko će gdje sjesti.

Nekada se mnogo pazilo da se kolač razlomi do dvanaest sati, mada je u nekim mjestima lomljen tek pred veče, a u poslednje vrijeme uglavnom po podne (oko trinaest sati zimi ili oko petnaest sati ljeti). Prije se pred ručak svim gostima poljevalo da operu ruke, poslije toga se postavljala trpeza. Prvo se iznosi prekadnja i krsnica, a zatim pečenje ili posna hrana, ako praznik pada u post. Za Aranđelovdan ili Ilinu nije se spremala prekadnja, jer se u ovim krajevima vjeruje da su ovi sveci živi. Prekadnja se nosila prije slave u crkvu da se osvešta. Osveštana svijeća se palila uz prekadnju i krsnicu.

Kada bi se postavilo i upalila svijeća, svi bi poustajali i molili se Bogu, a prethodno bi se za trpezu stavljale tri čaše rakije. Kad se svršilo sa molitvom, svako bi uzeo po tri puta prekadnje, poslije se pristupalo lomljenju kolača, što je uglavnom obavljao kum sa nekim od prisutnih, koga izabere domaćin, i domaćin. Prvo se izljube, pošto popiju po čašu rakije, pa sva trojica okrenu tri puta krsni kolač, poslije toga ga lome kum i domaćin, a potom se još jednom lomio na četvrt, a zatim počinjala gozba.

Pjevali su se tropar i različite narodne pjesme. Gozba je trajala do kasno u noć. Samo su prijatelji i bliža rodbina ostajali na konaku. Još do novijih vremena se sačuvao običaj da se slavi tri dana; uoči slave, na dan slave i proispratnji. Ponegdje su bile uobičajene i preslave, ali njih su presluživale žene.

Neka vrsta zajedničke slave bile su Ljetnje molitve koje se pamte još od starina. One su održavane od Duhova do Male Gospojine. Poznate su bile one u Petrovu, Krtovi, Rosuljama, Sižju, Tumarama, Mramoru, Karačiću, Porječini i druge. Ranije je postojao običaj paljenja težačke svijeće, ali to pamte samo stariji. Poznate su takođe Zimske molitve, koje su se održavale na grobljima, za vrijeme trajanja zadušne sedmice. Tada se, ustvari, vršio pomen mrtvima u različitim mjestima u različite dane.

Vješalice

Uoči nedjelje po Nikoljdanu po ozrenskim, vozućkim i gostovićkim selima išle su vješalice, družine momaka i mlađih oženjenih ljudi. U većim selima su se dijelili u više grupa, pa su po dogovoru obilazili po jedan zaseok. Za sastanak poslije obilaska dogovorili bi neku kuću, za koju bi znali da će ih primiti. Noseći zvono i zvoneći, išli bi svakoj kući u selu. Pred zatvorenim vratima kuće oni bi otpjevali prigodnu, ali podužu pjesmu, a zatim bi domaćin otvarao vrata. Od ukućana bi tražili različite poklone i novac. Kada bi dobili prilog zvonili bi, zapjevali i odlazili. Usput bi, namaškareni, plašili djecu. U kući, gdje bi se sakupili, pogostili bi se onim ponudama, koje su dobili, a višak je obično ostavljen domaćinu kuće. Ranije bi od sakupljenog novca ostavljali nešto za crkvu. Ova zajednička večera je uz pjesmu trajala do kasno u noć. Običaj vješalica održava se i danas u gotovo neizmjenjivoj, prvoj formi.

Badnji dan i veče

Na Badnji dan rano donosi se badnjak od hrastova drveta, a uz njega i jedna grana, na kojoj ima lišća i koja se stavlja na kućni krov. Badnjak se izsiječe na tri dijela i ti dijelovi se uveče lože u vatru. Onaj, ko unosi badnjake, posipa žitom ukućane i oni njega.

Treba napomenuti da se za Badnje veče i izjutra na Božić služe orasi, suve šljive i med. Dok se za slavu sprema jedna obična ili trokraka svijeća, za Božić trebaju tri svijeće.

Ranije se stara slama iz postelje i jastuka, kao i za Božić rastrta slama, iznoslila o Malom Božiću na gumno, pa su se djeca po njoj tijerala. Slama se poslije kupila, nosila u voćnjak i stavljala u račve svake voćke. Istog dana u postelju se ulagala nova slama. Na Mali Božić se jede i glava od pečenice. Na Lazaricu, rano ujutro, djeca bi uzimala gvozdenu peku i ključ kojim su udarali po njoj, pa tako obilazeći tri puta oko kuće i tora govorili: "Kuca, kuca Lazarica, bjež od kuće prganica, ubit će te obramica".

Veliki petak

Na Veliki petak su se bojila jaja; jedno se bojilo prije sunca i ostavljalo za sledeći Uskrs. Na Usrks su djeca nosila ljusku od jaja, jer se to smatralo nekim sevapom.

Petrovdana

Uoči Petrovdana se se sakupljala djeca po visovima i palila lilaljke (mahaljke). One su spremane od trešnjeve kore, koja se umetala u procjep kraćeg štapa.

Davanje imena djeci

Imena su se u ovom kraju uglavnom davala po djedovima i starijima, a nerijetko i po imenima svetaca.

Ženidba

Nekada je bio običaj da su se momci ženili veoma mladi, što je uglavnom činjeno radi nove radne snage. Samatrao se prestarjelim za ženidbu onaj, koji je odslužio vojni rok. Ranije su se smatrali bližim rodom sedmo, pa i deveto koljeno, a u novije vrijeme se uzimaju i do četvrtog koljena. Nekada je bilo i krađe djevojaka, ali to pamte samo stariji. Svadbe su se nekada pripremale pred Božićne poklade i po Božiću, a danas se na to više ne gleda.

Pred svatovima bi prvi išao čajo i uzvikivao "mašala". Čajo je bio okićen peškirima, orasima i lješnicima, čime su ga kitile nevjeste. U novije vrijeme se kitilo i košuljama i maramicama.

Kada je mlada dovođena u novi dom, još dok je na konju, davano joj je sito i zob, a ona je zob bacala preko sebe. U kući bi mladu tri puta obvodili oko ognjišta, dok ga je mlada u međuvremenu darivala. Gosti su donosili darove, a čajo izvikivao ko je šta donio. Ako neko nije imao ništa da donese, on bi i njegovo ime po dobru pomenuo. Čajo je na nadžaku (kasnije na štapu) nosio živoga pijetla. Svadba bi trajala cijeli dan, a uveče bi se nastavila igrankom uz pjesmu i kolo. Nevjeste su se u novoj kući zvale po imenu muža (Siminica, Petrovica ...), po selu iz kog su dovedene (Bjelopoljka, Grabovička ...) ili po rodu iz kojeg dolaze (Stanojevićka, Panićka ...).

Usjekovanje

Usjekovanje je svakog 11. septembra. Tada Ozrenci izlaze na Gostilj (jedan od vrhova Ozrena) i beru čajeve, od kojih je najpoznatiji čaj od trave Ive. Već je postala tradicija, da na taj dan na Gostilj izađu žene iz kola Srpskih sestara iz Boljanića i sa svježe skuvanim čajem dočekuju sve one, koji dođu na Usjekovanje.

                                                        Za Vas pripremio Goran Petrović

REZBARENJE NA STAKLU

REZBARENJE NA STAKLU JE JAKO PRECIZNO CRTANJE.RADI SE BRUŠENJE STAKLA,A ZATIM SE NANOSI SPECIJALNA SMOLA I ZATIM SE NANOSI SREBRO ILI ZLATO!