OZRENSKI OBIČAJI

Slava

Svi ozrenski običaji su vezani za crkvu i njene praznike. Običaj nad običajima u ovom kraju je slava. Bio je veoma udomaćen običaj da se prije slave postilo sedam dana, ako već sam praznik nije padao u post. Naročito se održavao takav post kod onih, koji su slavili Aranđelovdan ili Savindan. Nije bilo običaja da sveštenik pred slavu sveti vodicu.

Na slavu se pozivao bliži rod. Ako može, domaćin kuće bi pošao lično, na 15 dana prije slave, sa ploskom rakije da pozove kuma i bliže srodnike. Takvih nije bilo mnogo, te je ostajao do ruča kod onoga, koga je pozivao. Ostalima je na dan-dva prije slave slao dijete da ih podsjeti na nju. Kumovima i bližim srodnicima slalo se i "poštenje". Onima, koji nisu bili blizak rod, ono nije slato, već su pozivani samo usmeno. Na slavu su takođe dolazili i nepozvani. Gosti, koji su pozvani, donosili su "poštenje" domaćinu i ponešto od miloštvi svakom od ukućana. Gosti su dolazili na samu slavu, najkasnije do podneva. Domaćin bi ih dočekivao sa bocom i nalivenom čašom, a kada bi ušli u kuću, posjeo bi ih za sto i ponudio kafom. Ako je bilo dosta vremena do ručka, onda bi se ponudili mezom i rakijom. Trpeza se postavljala u najvećoj sobi, pod ikonom. Za čelo sofre je sjedio kum, jer se inače vodilo računa o tome ko će gdje sjesti.

Nekada se mnogo pazilo da se kolač razlomi do dvanaest sati, mada je u nekim mjestima lomljen tek pred veče, a u poslednje vrijeme uglavnom po podne (oko trinaest sati zimi ili oko petnaest sati ljeti). Prije se pred ručak svim gostima poljevalo da operu ruke, poslije toga se postavljala trpeza. Prvo se iznosi prekadnja i krsnica, a zatim pečenje ili posna hrana, ako praznik pada u post. Za Aranđelovdan ili Ilinu nije se spremala prekadnja, jer se u ovim krajevima vjeruje da su ovi sveci živi. Prekadnja se nosila prije slave u crkvu da se osvešta. Osveštana svijeća se palila uz prekadnju i krsnicu.

Kada bi se postavilo i upalila svijeća, svi bi poustajali i molili se Bogu, a prethodno bi se za trpezu stavljale tri čaše rakije. Kad se svršilo sa molitvom, svako bi uzeo po tri puta prekadnje, poslije se pristupalo lomljenju kolača, što je uglavnom obavljao kum sa nekim od prisutnih, koga izabere domaćin, i domaćin. Prvo se izljube, pošto popiju po čašu rakije, pa sva trojica okrenu tri puta krsni kolač, poslije toga ga lome kum i domaćin, a potom se još jednom lomio na četvrt, a zatim počinjala gozba.

Pjevali su se tropar i različite narodne pjesme. Gozba je trajala do kasno u noć. Samo su prijatelji i bliža rodbina ostajali na konaku. Još do novijih vremena se sačuvao običaj da se slavi tri dana; uoči slave, na dan slave i proispratnji. Ponegdje su bile uobičajene i preslave, ali njih su presluživale žene.

Neka vrsta zajedničke slave bile su Ljetnje molitve koje se pamte još od starina. One su održavane od Duhova do Male Gospojine. Poznate su bile one u Petrovu, Krtovi, Rosuljama, Sižju, Tumarama, Mramoru, Karačiću, Porječini i druge. Ranije je postojao običaj paljenja težačke svijeće, ali to pamte samo stariji. Poznate su takođe Zimske molitve, koje su se održavale na grobljima, za vrijeme trajanja zadušne sedmice. Tada se, ustvari, vršio pomen mrtvima u različitim mjestima u različite dane.

Vješalice

Uoči nedjelje po Nikoljdanu po ozrenskim, vozućkim i gostovićkim selima išle su vješalice, družine momaka i mlađih oženjenih ljudi. U većim selima su se dijelili u više grupa, pa su po dogovoru obilazili po jedan zaseok. Za sastanak poslije obilaska dogovorili bi neku kuću, za koju bi znali da će ih primiti. Noseći zvono i zvoneći, išli bi svakoj kući u selu. Pred zatvorenim vratima kuće oni bi otpjevali prigodnu, ali podužu pjesmu, a zatim bi domaćin otvarao vrata. Od ukućana bi tražili različite poklone i novac. Kada bi dobili prilog zvonili bi, zapjevali i odlazili. Usput bi, namaškareni, plašili djecu. U kući, gdje bi se sakupili, pogostili bi se onim ponudama, koje su dobili, a višak je obično ostavljen domaćinu kuće. Ranije bi od sakupljenog novca ostavljali nešto za crkvu. Ova zajednička večera je uz pjesmu trajala do kasno u noć. Običaj vješalica održava se i danas u gotovo neizmjenjivoj, prvoj formi.

Badnji dan i veče

Na Badnji dan rano donosi se badnjak od hrastova drveta, a uz njega i jedna grana, na kojoj ima lišća i koja se stavlja na kućni krov. Badnjak se izsiječe na tri dijela i ti dijelovi se uveče lože u vatru. Onaj, ko unosi badnjake, posipa žitom ukućane i oni njega.

Treba napomenuti da se za Badnje veče i izjutra na Božić služe orasi, suve šljive i med. Dok se za slavu sprema jedna obična ili trokraka svijeća, za Božić trebaju tri svijeće.

Ranije se stara slama iz postelje i jastuka, kao i za Božić rastrta slama, iznoslila o Malom Božiću na gumno, pa su se djeca po njoj tijerala. Slama se poslije kupila, nosila u voćnjak i stavljala u račve svake voćke. Istog dana u postelju se ulagala nova slama. Na Mali Božić se jede i glava od pečenice. Na Lazaricu, rano ujutro, djeca bi uzimala gvozdenu peku i ključ kojim su udarali po njoj, pa tako obilazeći tri puta oko kuće i tora govorili: "Kuca, kuca Lazarica, bjež od kuće prganica, ubit će te obramica".

Veliki petak

Na Veliki petak su se bojila jaja; jedno se bojilo prije sunca i ostavljalo za sledeći Uskrs. Na Usrks su djeca nosila ljusku od jaja, jer se to smatralo nekim sevapom.

Petrovdana

Uoči Petrovdana se se sakupljala djeca po visovima i palila lilaljke (mahaljke). One su spremane od trešnjeve kore, koja se umetala u procjep kraćeg štapa.

Davanje imena djeci

Imena su se u ovom kraju uglavnom davala po djedovima i starijima, a nerijetko i po imenima svetaca.

Ženidba

Nekada je bio običaj da su se momci ženili veoma mladi, što je uglavnom činjeno radi nove radne snage. Samatrao se prestarjelim za ženidbu onaj, koji je odslužio vojni rok. Ranije su se smatrali bližim rodom sedmo, pa i deveto koljeno, a u novije vrijeme se uzimaju i do četvrtog koljena. Nekada je bilo i krađe djevojaka, ali to pamte samo stariji. Svadbe su se nekada pripremale pred Božićne poklade i po Božiću, a danas se na to više ne gleda.

Pred svatovima bi prvi išao čajo i uzvikivao "mašala". Čajo je bio okićen peškirima, orasima i lješnicima, čime su ga kitile nevjeste. U novije vrijeme se kitilo i košuljama i maramicama.

Kada je mlada dovođena u novi dom, još dok je na konju, davano joj je sito i zob, a ona je zob bacala preko sebe. U kući bi mladu tri puta obvodili oko ognjišta, dok ga je mlada u međuvremenu darivala. Gosti su donosili darove, a čajo izvikivao ko je šta donio. Ako neko nije imao ništa da donese, on bi i njegovo ime po dobru pomenuo. Čajo je na nadžaku (kasnije na štapu) nosio živoga pijetla. Svadba bi trajala cijeli dan, a uveče bi se nastavila igrankom uz pjesmu i kolo. Nevjeste su se u novoj kući zvale po imenu muža (Siminica, Petrovica ...), po selu iz kog su dovedene (Bjelopoljka, Grabovička ...) ili po rodu iz kojeg dolaze (Stanojevićka, Panićka ...).

Usjekovanje

Usjekovanje je svakog 11. septembra. Tada Ozrenci izlaze na Gostilj (jedan od vrhova Ozrena) i beru čajeve, od kojih je najpoznatiji čaj od trave Ive. Već je postala tradicija, da na taj dan na Gostilj izađu žene iz kola Srpskih sestara iz Boljanića i sa svježe skuvanim čajem dočekuju sve one, koji dođu na Usjekovanje.

                                                        Za Vas pripremio Goran Petrović